ponedjeljak, 29.06.2009.
*slabost*
..dugo već ništa ne pišem.. nemam volje, želje, inspiracije.. ponekad me strah otvoriti dušu nekom posve nepoznatom, ali opet, zar nije tako lakše? U ovom gradu svi su ionako nepoznati, a kako vrijeme prolazi čini se da će takvi i ostati.. Njemu ne mogu reći kako se osjećam, jer već ionako dovoljno krivnje nosi na svojim leđima.. Volim što radim, a sanjarim o otkazu, o novom životu.. Životu daleko od ovog grada kojeg svi toliko vole i hvale, a mene toliko guši.. Nismo ista vrsta, čini se.. Kad je vrijeme za uzeti svoj život u vlastite ruke? Kad postane prekasno? Gdje se može kupiti malo hrabrosti?
- 15:03 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
petak, 17.04.2009.
*pitanja*
..ponekad život dođe do one jedne točke kad vas svaki korak naprijed vodi u nešto sasvim nepoznato.. što god danas napravili, što god odlučili, sutrašnji dan biti će drugačiji.. čini mi se da sam ja trenutno baš na toj jednoj točki.. pitanja i pitanja motaju mi se po glavi.. napraviti ili ne napraviti.. biti ili ne biti.. misliti na sebe ili na obitelj koju planiram imati jednog dana.. teško je ponekad.. ponekad mi fali onaj neki unutarnji glas koji će mi reći što je najpametnije napraviti.. bojim se da će sljedeći korak koji napravim biti onaj pogrešni.. moram prestati razmišljati i prepustiti se.. ali kako se to radi?
- 22:23 -
utorak, 10.03.2009.
*prijatelji*
Falite mi..
Fale mi naše zafrkancije, naši razgovori, naša ogovaranja, naše kave, naša opijanja... sve mi fali... Voljela bih da vas mogu sve preseliti ovdje kod mene.. ali to ne ide tako.. Sad sam velika cura, moram raditi, moram učiti, moram kuhati i čistiti... Nadam se da se i vi mene povremeno sjetite.. da i ja vama ponekad zafalim..
...jer ja na vas mislim svaki dan... Kako je samo istinito da ne cijenimo ono što imamo dok to ne izgubimo...
- 12:11 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
srijeda, 18.02.2009.
*snijeg*
Jutro je.. Ni mobitel još nije odzvonio svoje, a mene probudi neki nemir.. Ustajem i pogledam kroz balkonska vrata, nije mi baš sve jasno.. Cijeli grad zabijelio.. Bijeli krovovi, bijeli vrtovi, bijele ulice.. Kao podloga nekom umjetniku, da napravi na njoj nešto posebno, nešto veličanstveno..
On spava.. Pokušavam mu privući pažnju, ali njegov san je ipak jači.. Odustajem.. Izlazim na ulicu, a hladnoća odmah zagrli nos i uši.. Ne dam se.. Korak po korak.. Pazim.. Ne raduje me čarolija oko mene, magija koju može donijeti snijeg.. Ni ne mislim na nju..
.. samo još jedan obični dan..
- 19:25 -
utorak, 17.02.2009.
*ovisnost*
Preseljenje u novi grad, u kojem je jedina osoba koju poznate zapravo On, donosi jednu novu vrstu ovisnosti.. Grubo je reći, ali na jedan način težu i od ovisnosti o alkoholu, drogama ili kockanju.. Postanete ovisni o njemu, i samim time svakim danom sve više i više gubite svoju osobnost..
Umjesto da sam sad negdje vani, da uz more šetam s prijateljima, da s prijateljicama lutam trgovačkim centrama, da s nekim posjetim muzej, galeriju, kazalište.. ja ležim na krevetu i čekam da započne Dnevnik.. Može li jadnije od toga?
Uvijek sam bila osoba koja je malo toga voljela raditi sama i bolje sam funkcionirala u većim društvima.. Kako da sad sama započnem nešto, zar da sama odem u kino?
O tome vam ja pričam.. ovisnost o njemu.. jer bez njega više nigdje ne idem, bez njega kao da ne postojim.. Samujem u ova četiri zida i nadam se da će se nešto promijeniti samo od sebe. I kako onda biti sretan? Kako se ponositi sa svojom hrabrošću, sa svojim životom, kad zapravo ni ne živite svoj život?
Jesam li negdje po putu izgubila sebe? ...mislim da jesam...
I nikako se opet pronaći...
- 20:25 -
ponedjeljak, 16.02.2009.
*zašto je vrijedno*
..Ljubav je u mom životu oduvijek imala najveću ulogu.. Uvijek je bila prisutna tu negdje, nekad samo kao nesretna zaljubljenost, nekad više kao zaluđenost, a bilo je i stvarno sretnih razdoblja.. Jedno od tih sretnih ljubavnih razdoblja i živim posljednjih godina, a to je ujedno i bio razlog za novi početak..
Kad sam ga upoznala, prvi put u životu sam se osjetila zrelom za nešto čvršće i ozbiljnije, pa nisam puno ni razmišljala kad je trebalo započeti našu vezu na daljinu.. Pristala sam.. I sve je bilo savršeno, i još uvijek je.. S njim sam ono što jesam, bez ikakvih igrica i pretvaranja.. Najjednostavniji i načišći oblik ljubavi koji postoji.. On je razlog zašto sam napustila sve poznato i pošla u nešto potpuno novo.. Ovdje me je čekao samo on.. I meni je sve što sam ostavila bilo vrijedno toga.. Upravo zato, nemam pravo da se žalim.. Nemam pravo ni da pomislim da sam ovdje nesretna..
A opet.. potpuna sreća mi se čini kao da je tu negdje iza ugla, ali ja nikako da je uhvatim..
...opet sve po starom... nikad sretna, nikad zadovoljna... kao da se nikad neću spustiti na zemlju i prihvatiti stvarnost ovakvom kakva je...
A uostalom, zašto bi i prihvatila, zašto ne bi za sebe željela bolje i više? Čini li me to sebičnom i nezahvalnom?
Hm, da..
- 17:19 -
nedjelja, 15.02.2009.
*novi početak*
Ostaviti iza sebe sve poznato - ulice, trgove, izloge, ljude... i najvažnije od svega - prijatelje.. i poći u nešto potpuno novo i nepoznato, treba imati za to i hrabrosti? ..hm, da.. najbolji način za utješiti sebe nakon što pomislite da ste možda napravili najveću grešku u životu je uvjeriti se da ste zapravo hrabri..
Koliko se zapravo novi početak može nazvati hrabrošću? Je li novi početak zapravo samo bijeg od nečeg starog?.. a pobjeći je najlakše..
Evo me, već mjesecima u novom gradu, mjestu gdje je sve trebalo biti bolje, ljepše i zanimljivije.. trebalo, ali nije.. još uvijek se ovdje nisam pronašla i ne znam hoću li ikad uspijeti.. Ljudi mi ne odgovaraju, mjesta mi ne odgovaraju, događaji mi ne odgovaraju.. Čini mi se da je ovdje sve nekako potpuno drugačije od mene i od onog na što sam navikla.. Drugačije od života koji sam navikla živjeti..
Neću imenovati grad, jer mnogi bi se mogli uvrijediti.. Svoj grad smatraju najljepšim, najboljim i najvrijednijim mjestom za život, a ni ne vide niti primijete, kako je teško nekome novom ovdje živjeti, ovdje početi ispočetka.. Stvorili su svoj krug, krug domaćih ljudi, poznatih ljudi, krug ljubitelja ovoga grada, i tu nema mjesta za nekog novog.. za nekog uljeza koji je ovdje ukrao posao nekom domaćem.. Čovjek bi pomislio da prijatelje nigdje nije teško pronaći.. A ipak, čini se da je..
I što sad? ..ono što znam najbolje - osjećaje prenijeti na papir.. i tako u krug..
Dok odgovori ne dođu sami...
- 20:11 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
